preskoči na sadržaj

Osnovna škola dr. Josipa Pančića

Login
Kalendar
« Prosinac 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
30 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji

Citat mjeseca

"Najveća nada svake zemlje

leži u primjerenom školovanju mladih."

Erazmo Roterdamski

 

Poštujte naše znakove

Korisni sadržaji

 

 

 

 

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 16. 3. 2014.

Ukupno: 87548
Događanja
Tražilica
 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bribirci v Meriki

Zoven se Ivanka Tus. Evdi v Meriki me zovu Dasy. Pred 70 let san, ko dite prišla simo. Sićan se, ko danas, kako j to bilo...

Vozili smo se poštarskimi kolimi z Great Fallsa. Putovanje j bilo grozno. Vozili smo se 24 ure po razderanon puti. Konji su vukli kola, minjali se sakih 20 kilometrih. Glava mi se i sad vože kad se sitin tog strašnog puta.

Brzo smo prišli va Levinston, grad va centri države Montana. To j bilo rudarsko selo kadi su ljudi na ranči uzgajali blago. Prišla san s materun i sestrun, a otac Petar Tus je već tamo bil i delal. Bribirci su tada va Montani bili poznati ko dobri zidari.

Prišle smo va čudan novi svit, a ja san tri dana plakala za svojin Bribiron. Kamo san to, Bože, prišla? Kakove su ovo piće drvene kući? Nisan ih volela, ni zvani ni znutri. Falel mij naš kamik, naše vele kuće va kih smo si skupa živeli, od stare materi do nas dice. A sad je stara mat doma ostala, sama. Samo san mislela o njoj, kako joj falimo i kako bin tako šla nazad.

Ženami j tamo bilo teško. Najteže j bilo speć kruh jer niki ni znal delat na te njihove lektrične šporheti. Mat ga nikako ni mogla speć da bude sagdi spečen. A kruh nan je bil najvažniji.

Opet, lakše in je tamo bilo robu prat. Nisu ju morale teglit na perilo nego j saka kuća imela svoju pocinčanu kadu kadi se j roba prala.

Prnesli smo mi i svoje običaji va Lewinstown. Za mesopust bi bilo velo slavlje, a čak je tetac Ivan Plovanić i šentenciju čital ku bi nan poslali z Bribira.

Danas iman 75. let. Prišla san ovamo 1910. kad san imela 9 let. Ki bi mislel da ću ova leta dočekat va Lewinstowni? Se uvik mi fale moji prijatelji, moja škola i naša lipa kemena kuća s velin dvoron i rožicami. Fale mi črišnje, čredve čak i oskorušve... Toga ni evdi. Ni više ni stare matere,onaj već odavno na drugon sviti. Pravo da rečen, se mi fali isto onako jako ko i prvoga dana kad san prišla ovamo. Oćul vidit opet Bribir? Pamtin saki beli putić, kuću i gromaču... pamtin sakog svog prijatelja, školskog pajdaša i svoju učiteljicu...

I dan danas, ko i onaj prvi dan kad san prišla v Meriku, ne moren verovat da san prišla va ovaj strani svit. I evo, nakon 70 let ja još uvik čekan da se vrnen doma.

 

Jelena Franjković

 

''Putovali smo gradskom poštanskom kočijom iz Great Fallsa. Putovanje je bilo grozno. Vozili smo se 24 sata po razderanom putu. Konji koji su vukli kočiju, mijenjali su se svakih 20 milja. Moja glava se i sad ljulja kad pomislim na to strašno putovanje.

Ubrzo smo došli u Lewistown, grad u središtu Montane. Bilo je to pravo rudarsko naselje puno rančeva za stoku. Doputovala sam s majkom i sestrom, a tamo je već radio moj otac Petar Tus. Bribirci su tada, na području Montane, bili nadaleko poznati kao vrsni zidari. Došle smo u čudan novi svijet, a ja sam tri dana plakala za svojim Bribirom. Bože kamo sam došla? Kakve su ove male drvene kuće? Nisam ih voljela ni izvana ni iznutra. Nedostajao mi je naš kamen, naše velike kuće u kojoj smo svi skupa živjeli, od stare matere do nas djece. Stalno sam razmišljala o tome kako bih se željela vratiti doma.

Ženama je bilo teško, a najteže je bilo ispeći kruh. Jednostavno nisu mogle kontrolirati štednjake da se on ravnomjerno ispeče. A kruh je bio najglavniji. Ipak, bilo je recimo lakše prati rublje. Žene tu nisu morale ići na perila već su imale pocinčane kade i prale su svaka u svojoj kući.

U Lewinstown smo donijeli i neke svoje običaje. Tako na primjer za mesopust je bilo veliko slavlje i veselje. Čak je tetac Ivan Plovanić čitao šentenciju koju bi nam poslali iz Bribira.

Danas slavim svoj 75. rođendan. Došla sam ovamo 1910. godine kad sam imala 9 godina. Tko bi mogao i pomisliti da ću sve ove godine dočekati ovdje u Lewistownu? Još mi uvijek nedostaju moji prijatelji, moja škola kao i naša lijepa velika kamena kuća s dvorištem prepunim cvijeća. Nedostaje mi svježe voće. Zapravo mi sve nedostaje kao i onog prvog dana kada sam došla ovamo. Hoću li ikad više vidjeti svoj Bribir? Pamtim svaku ulicu, kuću i gromaču ... pamtim svakog svog prijatelja, školskog druga i svoju učiteljicu.  I danas, kao i onaj prvi dan kad sam stupila na američko tlo ne mogu vjerovati da sam došla o ovaj strani svijet i evo, nakon 70 godina ja još uvijek čekam da se vratim doma.''

preskoči na navigaciju